Na Krku (i u Istri, Dalmaciji) je ovih dana upućen apel stanovnicima, turistima i gospodarstvenicima da racionalnije troše vodu. Godina je izrazito sušna, izvorišta su na rekordno niskim razinama, a sustav već koristi oko 90 posto kapaciteta kojim može dopremiti vodu s kopna.

Poziva se zato na smanjenje zalijevanja travnjaka i vrtova, punjenja bazena te navodnjavanja poljoprivrednih površina „kada nije nužno“.

I tu čovjek zastane.

Ne zato što vodu ne treba štedjeti. Naravno da treba. Niti zato što svaku stabljiku pomidora treba proglasiti svetinjom i zalijevati je vatrogasnim šmrkom.

Zastaneš jer smo uspjeli privatni bazen i poljoprivredno navodnjavanje ugurati u istu rečenicu, kao da je riječ o dva podjednako važna oblika ljudske aktivnosti.

S jedne strane imamo proizvodnju hrane. S druge strane imamo rupu ispunjenu pitkom vodom kako turist ne bi morao hodati dvjesto metara do mora.

More, poznato je, više nije dovoljno mokro.

Današnji gost mora imati vlastito malo more. Pravokutno, osvijetljeno, dezinficirano i dovoljno blizu ležaljke da se ne umori na putu do njega. Po mogućnosti s pogledom na ono veliko, prirodno more, koje služi kao dekoracija iza privatnog bazena. Za te potrebe i pogled se odrežu obližnja stabla.

Godinama smo po otocima i obali dopuštali gradnju vila s bazenima kao da voda nastaje u filteru Instagrama. Bazen je postao gotovo obvezni dodatak kući za odmor, poput Wi-Fija, klime i fotografije zalaska sunca.

Nitko pritom nije osobito glasno pitao koliko takvih bazena jedan otok može podnijeti.

Nije problem jedan bazen. Nije problem ni jedan apartman. Nije problem jedan hotel, kamp, novi tuš, travnjak ili još jedna stambena zona.

Problem nastane tek kada se svi ti pojedinačni „neproblemi“ spoje na istu cijev.

Tada lokalne vlasti, koje su godinama izdavale dozvole, širile turističke kapacitete i ubirale komunalne doprinose, otkriju da je voda ograničen prirodni resurs.

Otkriće obično dolazi krajem srpnja.

Besplatan tuš, neograničena voda

Sličnu logiku imamo s tuševima na plažama.

Svako malo pojavi se zahtjev da tuševi moraju biti besplatni. I mogu biti. Ne treba postaviti blagajnika s fiskalnom kasom pokraj svake slavine niti turistu naplatiti tri kapi vode nakon kupanja.

Ali „besplatno“ ne znači „neograničeno“.

Tuš na plaži nije besplatan. Samo račun ne dobije osoba koja pod njim deset minuta pere sebe, luftić, japanke, dijete, psa, auto i komadić plaže koji joj se zalijepio za petu.

Račun dođe svima ostalima.

Ako već javni tuš mora biti dostupan, onda može imati tipkalo koje se samo zatvara, razuman protok i sustav koji ne dopušta da voda teče dok se korisnik usput dopisuje, traži ručnik i objašnjava rođaku gdje će navečer na pizzu.

Voda nije postala beskonačna zato što uz slavinu ne stoji cjenik.

U Istri je ovih dana vodovod upozorio da na pojedinim područjima izvorišta još imaju dovoljno vode, ali postojeće cijevi ne mogu prenijeti količinu koja se troši u vršnim satima. Ako se intenzivno navodnjavanje zelenih površina i pranje dvorišta ne smanji, najavljen je prvi stupanj redukcije.

Dakle, ponekad nemamo problem samo zato što vode nema. Problem je i što smo izgradili više potrošača nego što ih sustav može istodobno opslužiti.

Civilizacijski rečeno: imamo vodu, ali nemamo dovoljno veliku cijev za sve što smo izmislili.

Kad ne stane samo slavina

Dok god se priča vrti oko bazena i tuševa, sve još zvuči poput lokalne ljetne svađe.

Jedni bi zalijevali vrt. Drugi bi punili bazen. Treći bi se pola sata tuširali na plaži jer je besplatno. Četvrti bi pisali apel.

Ali problem s vodom ne završava na tome hoćemo li imati zelenu travu, crveni domaći pomidor ili čistu japanku.

Bez vode može stati i proizvodnja električne energije.

Krajem srpnja rumunjska nuklearna elektrana Cernavodă kontrolirano je zaustavila jedan reaktor zbog dotad nezabilježeno niske razine Dunava.

Mađarska nuklearna elektrana Paks zbog rekordno niskog Dunava najprije je smanjivala proizvodnju, a zatim započela i zaustavljanje jednog bloka. Elektrana koja inače daje velik dio mađarske električne energije našla se pred mogućnošću potpunog zaustavljanja.

Ni Krško nije izvan te priče. Elektrana zasad radi, ali je upozorila da se zbog niskog protoka i temperature Save približava uvjetima u kojima će morati smanjiti snagu, a u najnepovoljnijem slučaju i postupno se zaustaviti.

Nuklearna elektrana, naravno, nije veliki bazen koji popije rijeku. Voda se uglavnom koristi za hlađenje i vraća u vodotok. Ali ako je rijeke premalo ili je već pretopla, elektrana više ne može raditi punom snagom, a da dodatnim zagrijavanjem ne ugrozi okoliš i prijeđe propisane granice.

I odjednom suša nije samo pitanje hoće li trava pred apartmanom biti smeđa.

Pada proizvodnja hidroelektrana. Nuklearne i termoelektrane moraju smanjivati rad. Istodobno svi uključujemo klime jer je vani četrdeset stupnjeva.

Baš kada sustav može proizvesti manje struje, mi je trebamo više.

Pametno smo to složili.

Još samo jedan data centar

U takvom trenutku počinjemo govoriti o novim podatkovnim centrima, industrijskim postrojenjima i velikim farmama.

Nisam protiv podatkovnih centara. Bez njih ne bi radio internet, digitalne usluge, banke, bolnice, administracija, a ni moj ChatGPT koji nam u popodnevnim satima objašnjava koliko soli ide u juhu.

Ali sve ima svoj rezon.

Nije isto graditi podatkovni centar ondje gdje postoje dovoljna količina energije, održiv sustav hlađenja i jasna pravila za sušna razdoblja – ili ga postaviti na područje koje već moli stanovnike da manje zalijevaju vrt.

Podatkovni centar može koristiti zatvorene sustave hlađenja, recikliranu vodu ili tehnologiju koja troši vrlo malo vode. Može koristiti i goleme količine pitke ili podzemne vode.

Zato pravo pitanje nije: „Jesmo li za tehnologiju ili protiv nje?“

Pravo pitanje je: Gdje je gradimo, čime je hladimo i tko će zatvoriti slavinu kada vode i energije ne bude dovoljno za sve?

Data centar ima smisla ondje gdje postoji energija, voda, infrastruktura i plan što se događa tijekom suše. Ako ga postavimo na prostor koji već ljeti apelira na građane da ne zalijevaju pomidore, onda problem nije tehnologija nego prostorno planiranje oboljelo od provizije.

Isto vrijedi za velike farme i druge pogone. Nije svaka potrošnja vode jednaka, ali nijedna ne bi smjela biti izvan računa samo zato što investitor obećava razvoj, radna mjesta i još jednu vrpcu za svečano rezanje.

Razvoj koji ignorira količinu dostupne vode nije razvoj.

To je čekanje da problem postane dovoljno velik da ga proglasimo elementarnom nepogodom.

Ispada da je naša zemlja tamo gdje se svaka glupost proglasi razvojem čim netko obeća radna mjesta i prereže vrpcu uz malo slikavanja.

Poljoprivrednik i bazen nisu isto

Naravno da i poljoprivreda mora racionalno trošiti vodu. Zalijevanje usred najjačeg sunca, zastarjeli sustavi i ogromni gubici ne postaju razumni samo zato što na kraju izraste pomidor.

Ali poljoprivredno zemljište koje proizvodi hranu ipak nije isto što i ukrasni travnjak pred vilom.

Nije isto ni kao privatni bazen.

Ako već moramo određivati prioritete, valjda bi redoslijed trebao biti približno ovakav: voda za piće i higijenu, proizvodnja hrane, osnovne javne i gospodarske potrebe, a tek onda bazeni, dekorativni slapovi i travnjaci koji u kolovozu moraju izgledati kao stadion engleske Premier lige.

Kod nas se prioriteti često određuju drukčije.

Najprije sve dopustimo.

Zatim se nadamo kiši.

Ako kiša ne padne, objavimo apel građanima.

Građanin zatvori vodu dok pere zube, a nekoliko kilometara dalje puni se još jedno privatno modro more od pedesetak tisuća litara.

Nije, dakle, glavni problem to što danas traže da štedimo vodu. To je razumno i potrebno.

Problem je što smo desetljećima gradili kao da nikada nećemo morati štedjeti.

Voda nam je služila za piće, poljoprivredu, industriju, energetiku, turizam, bazene, travnjake, pranje automobila i beskonačne tuševe na plaži. Svakom novom potrošaču rekli smo da nije problem.

Sada se čudimo što svi ne mogu piti iz iste čaše.

Možemo mi još dugo raspravljati koliko soli ide u juhu.

Samo bi bilo dobro da prije toga provjerimo imamo li vode za juhu.

 Izvor: www.poriluk.com